Razgovarali smo s Hrvojem Rupčićem, putopiscem i bubnjarom grupe Cubismo, o njegovoj nadolazećoj knjizi. Riječ je o motorističkoj avanturi s Puta svile koja je ovjekovječena pod nazivom “Putešestvije po Turkestanu”.
Na koji način birati birate destinacije, što vam je najvažnije pri odabiru?
Rupčić: Najvažnija stvar pri odabiru putovanja je da je to nešto drugačije, netko bi to nazvao egzotičnim, ali to mi je možda malo pre ofucana riječ. Previše vuče na palme i otoke koja me ne zanimaju toliko. Mislim da je svijet toliko šaren i da mi vidimo samo mali djelić cijelog tog šarenila, a mene zanima cijeli spektar boja. Destinacije koje biram mogu biti i potpuno suprotne po nekakvi ideološkim ili bilo kakvim drugim mjerilima, s jedne strane to može biti razvratna Kuba, a s druge strane, to može biti izuzetno zatvoreni Iran.
Koliko često vam je jezik bio prepreka na putovanjima?
Rupčić: Jezik definitivno zna biti prepreka zna biti prepreka, ali na neki način mi je i to zanimljivo da vidim kako ću se snaći. Volim te nepredvidive situacije gdje ću morati naprezat svoj mozak. Čovjek ne mora otići daleko da ima problem s komunikacijom. Recimo, bio sam s motorom u Maroku, a tamo su uglavnom govorili francuski kojeg ja ne znam. Što se ovog zadnjeg putovanja tiče, o kojem pišem i u novoj knjizi, jezik je upravo bio nešto što me iznenadilo. Mi smo zapravo došli do kineske granice preko 12 do 15 zemalja. Sve te zemlje smo prošli govoreći hrvatski jezik, odnosno, kako ga ja zovem panslavenski. Riječ je zemljama koje su bile dijelovi Sovjetskog saveza i gdje svi većinom znaju nešto ruskog jezika. Tako da, s hrvatskim smo uspjeli doći do Kine bez ikakvog problema.
“Privlači me priroda, pa samim time i planine Pamira koje nazivaju krov svijeta.” – Hrvoje Rupčić
Želite li podijeliti neki trenutak ili anegdotu o vašoj motorističkoj avanturi s Puta svile?
Rupčić: Najviše nas je privukao zapravo cilj našeg putovanja. Supruga i ja smo najviše ljubitelji prirode i malo govorimo o gradovima. Mene zanima uvijek ono negdje iza, pa samim time i planine Pamira koje nazivaju krov svijeta koje se nalaze djelomično u Kini djelomično u Tadžikistanu i Afganistanu. Riječ je o jednom od najnedostupnijih mjesta na svijetu. To je druga najviša cesta na svijetu, preko 4500 metara i priroda tamo iako je surova je neopisivo lijepa. To su trenuci kada nisam siguran sanjaš li ili ne, jesi li na Marsu, na Veneri, ili još uvijek na našoj planeti.
Bez čega ne idete na putovanje?
Rupčić: Ima jedna stvar bez koje definitivno ne idem nikada na putovanje, ma ne idem ni iz kuće, a to je moja mala kutijica s čilijem. Ne želim se dovesti uopće u situaciju da negdje nešto jedem a da to ne bude pikantno i ljuto. To je već pomalo i ovisnost.
Tekst: TONKA VUKOVIĆ; Fotografije: HRVOJE RUPČIĆ, IVANA KUJUNDŽIĆ RUPČIĆ;
