New Orleans, Luizijana – grad koji ne spava i koji se ne predaje
Luizijana je dom New Orleansa gdje ćemo i započet naše putovanje. Iako je dvaput gorio, bio poharan kolerom i žutom groznicom te uništen uraganima, od kojih najbolje pamtimo Katrinu iz 2005., New Orleans je preživio sve nedaće i krenuo u novi život. Arhitektura New Orleansa više je nego zanimljiva. Iako nisam ekspert za prepoznavanje arhitektonskih stilova, brzo sam naučila razlikovati stil gradnje kreolskih gradskih kuća od onih prigradske arhitekture. Odnosno, kuća s dvostrukom galerijom od kuća s uzdignutim centralnim dijelom ili kuća inspiriranih grčkim stilom. Posebno se ističe tzv. shotgun stil, pri čemu je svaka kuća obojena s 5-6 boja, za razliku od drugih stilova koji su, iako u bojama, zapravo jednobojni. Bez obzira na to koji stil prevladava u kojem dijelu grada, upravo ta raznolikost potaknut će vas na nova istraživanja.
Luizijana: Bourbon street
Prvo pravilo dolaska u Bourbon ulicu glasi: “Dođi dovoljno rano da uspiješ zauzeti što bolju poziciju na nekom od strateški raspoređenih balkona u brojnim barovima.” Drugo pravilo bi bilo: “Dođi po mogućnosti trijezan jer alkohola ima u izobilju. Dok bi treće pravilo glasilo: ne opterećuj se izgledom jer si u New Orleansu. Turisti ovdje dolaze zbog različitih vrsta provoda. Dva dečka ispred mene veselo su čavrljala držeći se za ruke. Jedna “dama” je pozivala mušku gospodu na ulazu u gentleman klub (lokalni naziv za striptiz-barove). Gospodin srednjih godina nosio je pod rukom lutku za napuhavanje, a “ekipica” oskudno odjevenih punašnih prijateljica držala je u ruci čaše u obliku bombe i bezbrižno ispijala koktele.
S prvog kata trokatnice promatrala me još jedna lutka za napuhavanje, a iznad nje su dvije turistkinje mobitelima snimale ulicu. Dok je broj ljudi oko mene bivao sve veći, muzika iz okolnih lokala postajala je sve bučnijom. Na svakom uglu nalazio se neki performer ili glazbenik. Noć je polako padala, a atmosfera je svakog trena bila sve usijanija. Djevojke su raskalašeno plesale po okolnim balkonima, maskirane spodobe hodale su ulicom, a gay parovi ljubili su se po barovima… Iz daljine se začuo zvuk bubnjeva i truba i svi su pojurili prema pločnicima, ostavljajući slobodan prostor po sredini ulice. Među neupućenim turistima pronio se glas: “Stiže gay pride povorka!”
Uz treštanje glazbe i zvuk sirena, u neizostavnom Mardi Gras dekoru, uz različite svjetlosne i zvučne efekte te plesne kostime i šarene zastave, neobična povorka stigla je i do nas. Alkohol se toči u svakom lokalu; mnoštvo koktela maštovitih naziva poput hurricane i shark attacka već je našlo svoje konzumente. Ulicama patroliraju policajci na konjima, tek toliko da naglase svoju prisutnost.
Luizijana: Lafayette
Sretni smo što smo imali priliku posjetiti grad koji je 2014. proglašen “najsretnijim gradom u Americi”. Gradom dominira Katedrala sv. Ivana Evanđelista kraj koje se nalazi jedno od najstarijih stabala u Americi i na koje je lokalno stanovništvo iznimno ponosno. Uz katedralu u centru grada nalazi se još sedam građevina uvrštenih u Nacionalni registar povijesnih mjesta. Prepoznatljiva je i gradska vijećnica Old Lafayette.
Posebno zanimljivo za ovaj grad je da u njemu još uvijek postoje mjesta na kojima se možete zabavljati kao kod nas 60-ih. To su tzv. restorani sa živom muzikom. U njima na pozornici svira bend, ispred je plesni podij oko kojeg sjede svi zainteresirani za ples. Po njih dolaze plesni partneri nakon što “odokativnom” metodom sa sigurne udaljenosti procjene hoće li proći ili dobiti “košaricu”. Za to vrijeme mi smo bezbrižno sjedili u drugom dijelu restorana i jeli ukusno začinjenu hranu ne sluteći što slijedi. Nisam izbjegla ples jer je jedan od ambicioznijih plesača procijenio da bih rado zaplesala. “Uhhh” – htjela sam biti pristojna jer sam ipak gost u “najsretnijem gradu” i ne poremetiti ravnotežu pa sam otrpjela povremeno gaženje po nožnim prstima.
Samo karneval ili?
Mardi Gras je u Louisiani uključen u sve sfere života i za lokalno stanovništvo predstavlja nešto toliko važno što mi obični turisti teško možemo razumjeti. Činjenica je da stanovnici Louisiane naprosto žive za Mardi Gras. Možemo slobodno reći da je to stil života i da je prisutan svugdje i uvijek. Šetajući ulicama gradova vidjet ćete mnogobrojne trgovine s maskama, a šarene ogrlice nalaze se gotovo na svakom štandu i na svakom drvetu.
Služe li samo kao ukras ili nas podsjećaju na najvažnije godišnje događanje? Ako želimo biti precizni, Mardi Gras ili “Fat Tuesday” je posljednji dan karnevalske sezone koji pada uoči Čiste srijede. No, da biste prisustvovali najpopularnijim paradama, morate doći u Louisianu puno prije jer je jednostavno šteta propustiti ono što se zove Endymion, Bacchus, Zulu, Rex… Posebni timovi osmišljavaju vozila i kostime gotovo cijele godine. Hoće li biti lijepi, smiješni ili satirični, ovisi o aktualnom trenutku, ali i mašti sudionika tima. Bitno je da se cjelokupnom nastupu pristupa temeljito i ozbiljno, a vrlo često i u tajnosti pa timovi (možemo ih nazvati i posade) traže skrovita mjesta za dugotrajne pripreme.
Mardi Gras kroz povijest
Za sve koji žele znati više evo još malo zanimljivih podataka: Mardi Gras se prvi put spominje 1781. godine. Stotinjak godina kasnije, za njegove zaštitne boje izabrana je ljubičasta koja simbolizira pravdu, zelena vjeru i zlatna simbol moći. Godine 1875. guverner Warmoth objavio je “Zakon o Mardi Grasu” kojim je pokladni utorak postao državni praznik u Louisiani, a ostao je neradni dan do današnjih dana. Maskirajući se, ljudi su na jedan dan mogli biti netko drugi, bez obzira na društveni stalež. Naravno da su se bogataški balovi održavali u raskošnim privatnim vilama, uz pažljivo birane goste, a siromašni stanovnici zabavljali su se na gradskim ulicama, ne trošeći za svoje maske gotovo ništa osim vlastitog rada i mašte, no cijelu se godinu živjelo za taj dan.
Posebno mjesto prilikom svečanosti pripalo je i popularnom king cakeu ili kraljevskom kolaču. Kao što se u našim krajevima u doba karnevala peku pokladnice (krafne), stanovnici Louisiane pripremaju kolač od dizanog tijesta, najčešće u obliku prstena, u kojem skrivaju malu lutkicu, aludirajući na tri kralja koji su darivali malog Isusa. Danas su te lutkice najčešće plastične (nekad su bile i zlatne, ovisno o tome za koga je kolač pripreman). I njegov je okus s vremenom postao sofisticiraniji pa se puni čokoladom ili kremom od vanilije, uz začine i razne dodatke. Zapravo, izgled king cakea je pitanje prestiža.
Mardi Gras je kroz povijest bio obilježen tajnovitošću. Svemu je doprinijela i parada Indijanaca za koju se nikad nije znalo kad će se i gdje održati. Ova je parada u prošlosti nosila sa sobom i niz opasnosti jer su se u tom karnevalskom ludilu događala brojna ubojstva. Kao i otmice i osvete, a snage reda nisu mogle intervenirati niti prepoznati počinitelje jer su svi bili maskirani. Mardi Gras je danas siguran, a budući da spada među najpoznatije karnevale u svijetu, na njemu se okupljaju svi koji se žele dobro zabaviti.
Tekst: Damjana Domanovac
Fotografije: Tomislav Serdar
